Kroz Frušku goru lakim korakom

U nedelju, 17.03.2019. godine krenuli smo od zgrade NIS-a na Bulevaru oslobođenja u Novom Sadu i do Čerevića putovali sopstvenim prevozom (automobilima). Čerević je ishodišna tačka za pešačenje ka Testeri, Andrevlјu, Osovlјu, Orlovcu i Crvenom čotu (539 m), najvišem vrhu Fruške gore. Cilj – obilazak dve staze iz projekta “Upoznajte svetu Frušku goru pešice”, Crne broj 21 i Braon broj 22.

Okupili smo se kod katoličke crkve (84 mnv), bilo nas je sedamnaest. Siniša i Bora su pozdravili prisutne. Podelili flajere sa opisom današnjeg pešačenja, sa kratkom biografijom Jovana Grčića Milenka i par njegovih pesama, za uspomenu.

Na ogradi crkve je oznaka. Tu počinje Crna staza broj 21. Pored crkve ulicama prolazimo kroz selo. Ubrzo izlazimo iz Čerevića. Napustili smo staru trasu Crne staze 21 koja je vodila kroz staru ciglanu, jer sada je to privatni voćnjak. Pred nama je blagi uspon ka koti Lipa (220 mnv) i ponovo smo na staroj trasi Crne staze 21. Panoramski pogled prema severu. Na drugoj obali Dunava vide se Begeč i Futog. Prema severoistoku pruža se lep vidik na Dunav. Duž Čerevićke obale reka obiluje sprudovima, ostrvcima i uvalama.

Čerević

Posle uživanja u pogledu ka Dunavu nastavlјamo ka koti 309m. Niz greben Lipska strana sledi silazak na sedlo pa uspon ka koti 370m. Stižemo do ivice šume. Prošli smo preko nekadašnje trase stare teretne žičare. Zapažamo temelј nosećeg stuba od žičare. U korpama se prevozio krečnjak iz kamenoloma kod Andevlјa do fabrike cementa u Beočinu. Fabrika je počela sa radom krajem 19. veka. Danas je to moderna fabrika, jedna od većih na Balkanu.

Tek tada smo, na stablima pored kojih ulazimo u šumu, ugledali prve oznake (markaciju) Crne staze 21 od polazne tačke u Čereviću. Dotle staza vodi preko livada, pa je markacija najverovatnije bila na stablima koja su u međuvremeni posečena.

Nastavlјamo širokim putem kroz šumu prema jugu, ka Kozjem brdu (383m).

Pauza za marendu i osveženje.

Neko je otisao do starog kamenoloma gde se nalazio poludragi kamen ahat.

Staza dalje vijuga na istok pa uz brdo na Ravni breg (406m).

Nastavljamo do asfaltnog puta koji iz doline od Beočina vodi ka Crvenom čotu sa kojeg se ubrzo odvajamo i nastavlјamo desno prema potoku. Crnom stazom 21, kratkim usponom, za desetak minuta izlazimo na Osovlјe (422m).

Došli smo na kraj Crne staze 21, posle oko dva i po sata laganog hoda i prepešačenih desetak kilometara.

Tabla jasno govori koliko je ovim stazama potrebna obnova.

Objekat je napušten i devastiran. Bio je nekada dom odmora radnika “NIS – Rafinerija” Novi Sad. Nalazi se u lepoj borovoj šumi. Na terasi je info-tabla na kojoj je mapa Fruške gore sa ucrtanim stazama za pešačenje, autorsko delo starog planinara Otta Jana.

Orlove stene (Orlovac)

Nakon pauze na Osovlјu za obrok i osveženje iz ranca, za pola sata stigli smo na stene Orlovac koje su izmamile divljenje i oduševljenje kod posetilaca koji su prvi put na ovom lokalitetu. Uživali smo i snimali Orlovac sa svih strana. Zadržali smo se skoro ceo sat. Doživljaj sa današnjeg pešačenja je još potpuniji zahvaljujući divnom sunčanom danu.

Orlovac je konglomerat prirodnih stenovitih gromada. Imenom, a i izgledom, stene asociraju na stanište orlova. Na njima ćete imati želju da poletite. Nemojte strmo je. Sedimentne stene su jedinstven prizor na ovoj pitomoj niskoj planini. Planini šuma, livada i proplanaka. Predivan vidik pruža se prema zapadu i severozapadu na nepregledne padine pod šumom. Osvrnuli smo se ka istoku i ugledali antenu na Crvenom čotu (539m), najvišem vrhu Fruške gore.

Od Orlovca (prema severoistoku) niz greben usledio je povratak stazom Fruškogorske transverzale pa ka istoku prema koti Isajlovac (301m).

Drvoseče su sahranili šumu. Sve panj do panja, balvan do balvana.

Sišli smo na stazu zdravlja koja od Osovlјa vodi ka Žutoj stazi broj 23 (Crveni čot – Testera) i preseca je ka Dolini kestenova.

Braon stazom 22 uputili smo se ka Čereviću.

Stazom Fruškogorske transferzale
"Poštar" je ovu deonicu markirao davne 1993. O tome svedoče i "nagojena" slova na drvetu.

Sa ovog raskršća silazimo ka Čerevićkom potoku. Levom i desnom obalom Čerevićkog potoka nastavlјamo putem preko Katanskih livada. Izlazimo na zemljani put pored njiva i stižemo do prvih čerevićkih kuća.

Posle planiranih oko 3 sata hoda i prepešačenih oko 9 km stigli smo na kraj (ili početak, ako se ide u suprotnom smeru) Braon staze 22. Bilo je 16 časova.

U Čereviću je 1980. godine otvoren Zavičajni muzej u kome je pored uspomena na poznate ličnosti iz Čerevića, prikazan i veliki broj eksponata posvećen pesniku Jovanu Grčiću Milenku. Poznatom kao „Fruškogorski slavuj“.

Zavičajni muzej u Čereviću
Jovan Grčić Milenko

Zavičajni muzej je zatvoren. Otvara se po najavi. Mi smo se zadržali u parku preko puta muzeja pored spomenika. Osveženje nam je dobro došlo uz zasluženi odmor pre polaska za Novi Sad.

Prepešačili smo oko 21 km.

Povratak iz Čerevića usledio je prema planu oko 17 časova.

Hvala svim učesnicima na divnom druženju.

Ovo lepo pešačenje i druženje pripremili su i organizovali su Siniša Petrov i Borivoje Velјković.

"Vidis, kume, ono tamo ti je..." - Siniša i Bora proveravaju toponime

FOTO: Duško Kosjer, Borivoje Velјković, Ivan Živković, Svetlana, Vesna i Vladimir

 

Ko je bio Jovan Grčić Milenko?

FRUŠKOGORSKI SLAVUJ

Poticao je iz grčko-cincarske, trgovačke porodice. Rodio se 15. novembra 1846. godine kao najstarije dete Todora i Ane Grčki. Prezime će „posrbiti” u Grčić, a imenu će, kasnije, dodati ime svoje drage. Iz rodnog Čerevića pesnik odlazi posle završene osnovne škole, negde oko 1860. godine. Dalje školovanje nastavlja u Petrovaradinu, u nemačkoj školi, zatim u novosadskoj, pa segedinskoj gimnaziji. Završne razrede gimnazije i malu maturu polaže u Požunu.

Stvaralačku radoznalost i polet počeće 1868. godine da ugrožavaju i prvi ozbiljniji znaci tuberkuloze, česti boravci u bolnici, ali i nemaština. Zabrinuti su bili njegovi Čerevićani kada im je u avgustu 1873. godine došao Milenko.

Bolest je uznapredovala i pesnik je pokušavao da joj nađe leka u rodnom kraju. Zabrinut je bio i starešina manastira Beočin na obroncima Fruške Gore German (Jovanović). Nastojatelј beočinskog manastira, lepo uređenog, smeštenog između šume i rečice, ponudio je Milenku da dođe kod njih, gde je imao mnogo bolјe uslove za lečenje nego u svom domu.

„Naše nade, da će pesnik ozdraviti u man. Beočinu, nisu se ispunile”, piše Grčićev savremenik Čeda Milutinović. „Fruškogorski slavuj”, Čerevićanin Jovan Grčić Milenko umro je 29. maja 1875. godine u dvadeset devetoj godini, a sahranjen je u porti beočinskog manastira narednog dana.

Mnogo sveta skupilo se na njegovoj sahrani, a pesnikovo telo nosili su do groba njegovi prijatelјi lekari, Jovan Jovanović Zmaj, Ilija Ognjanović, Lazar Stanojević…

 

Moje selance

Bela ptica kraj Dunava
Raširila krila;
Ptica ta je – selo moje,
Što ga čuva vila.
Dobra vila, posestrima,
Tu me negovala;
Negovala, milovala, –
’Vako jadovala:
„Moj pobrate, brigo moja,
Čelo mi se muti;
Tajna strava grud mi mori,
Jer zlo ti se sluti:
Mladost tvoja propevaće,
Al’ sa tužni glasi;
Sreću tvoju zaplјusnuće
Života talasi…
Tek po katkad pesma će ti
Srce da razgali;
No i nju će mnogo rušit’,
K’o obalu vali…”
Ptico bela, selo moje,
Čuj šta reče vila;
Al’ ne boj se, – širi samo
Tvoja bela krila…
Širi, širi, a Dunav će
Krila da ti štedi:
Da me s krili poutešiš –
Kad budem u bedi…

Ne boj mi se…

Ne boj mi se, zlato moje!
Tude niko sada nije,
Do slavujak onaj mali
Što umilno pesmu vije.
Gle, kako je veseo, dušo!
Čuj, veselo kako poje!
Opevaće plet pesama,
Gledajući lice tvoje.
Ne boj mi se, krine beli,
Moje lepo lјilјan-cveće;

Ta slavujak našu tajnu
Nikom, nikom otkrit’ neće.
Vi’š da su ga već zanele
Tvoje lepe oči crne —
Smeta li ti? — sevni okom,
Sad će s grane da posrne!
Ostaćemo tada sami
Do zorinog belog dana;
Ta i ko bi s’ pre rastao
Od tvojijeh med-usana!

 

Borivoje Veljkovic

Vodič Planinarskog saveza Srbje i vrhunski sportista Srbije. Boravio na preko 130 planina, popeo se na 52 vrha preko 2000m. Član je "Poštara" od 1971. godine a u svom dugogodišnjem planinarskom stažu bio je i predsednik PSD "Poštar" Novi Sad (1983, 1992-95), predsednik Planinarskog saveza Novog Sada (1984-86) i predsednik Planinarskog saveza Srbije (2002-2009).