Planinarili smo na Balkan planini u Srbiji

U organizaciji PSD „Poštar“ iz Novog Sada put Stare planine, 28. juna 2019. godine krenulo je 20 učesnika. Pored 12 članova organizatora učestvovala su dva člana iz „Dr Radivoj Simonović“ iz Sombora. Takođe, sa po jednim učesnikom pridružila su nam se i Planinarska društva „Jugodent“, „Železničar“ i „Naftaš“ iz Novog Sada, „Ravničar“ iz Bačke Palanke, „Lesson“ iz Bečeja i „Bregić“ iz Zrenjanina.
Stojanka Vukov, vodič PSD “Poštar” Novi Sad, bila je vođa puta ove grupe planinara, a da na pravi način uživaju na Staroj planini pomogao im je lokalni vodič i domaćin iz Kalne, Nikola.
(Da se ne zaboravi doživljeno pobrinuo se prof. dr Milan Breberina, počasni vodič Planinarskog saveza Srbije i naš član, koji je na svom fejsbuk profilu objavio fotoreportažu koju vam ovde prenosimo u celosti. Prilog za sajt pripremio: Borivoje Veljković)
Milan Breberina

Iz Novog Sada, “od lokomotive”, krenuli smo tačno po planu, u 11h.

Prvu pauzu smo napravili u motelu kod Velike Plane.

Hotel “Jelen”, Kalna

U selo Kalnu smo stigli u 17h, nakon ukupno 6 sati vožnje sa pauzama. Na fotografiji je hotel “Jelen”, u kojem smo bili smešteni sledeća dva dana. Reč hotel je verovatno isuviše dobra za ovaj objekat, pošto uglavnom nije bilo struje, a samim tim ni tople vode u kupatilima. Hotel je, u stvari, u renoviranju, nekada je bio, za ono doba od pre 50 i kusur godina, vrlo moderan. Onda su došle decenije propadanja, da bi ga boravak izbeglica iz naših zlosrećnih ratova dokusurio.
U njemu je, svojevremeno, imao svoj apartman i svemoćni Aleksandar Leka Ranković – drug Marko, ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije, istovremeno i predsednik Komisije za atomsku energiju naše nekadašnje države. Ubrzo se, međutim, pokazalo da je rudnik nerentabilan, pa je nakon svega tri ili četiri godine zatvoren. Međutim, Kalna ima, ne znam da li na sreću ili nesreću, zanimljivu istoriju, koju ću pokušati da ispričam uz nastupajuće fotografije.

“Upravna zgrada” nekadašnjeg rudnika urana

Na slici je tzv. “Upravna zgrada”. Od 1962 – 1965. godine pored Kalne, u Gabrovnici, radio je, tada jedini, rudnik urana u Jugoslaviji.

Istraživanja su rađena godinama ranije, navodno još od 1948. godine, da bi krajem pedesetih godina bila određena tačna lokacija za rudnik, navodno je tadašnje rukovodstvo Jugoslavije, na čelu sa maršalom Titom, imalo ideju da naša država napravi atomsku bombu. Zahvaljujući tome, Kalna, dotada zabit u podnožju Stare planine, postaje napredno mesto, dobija električnu struju, vodovod, podižu se zgrade za radnike, onaj hotel u kojem smo i mi bili smešteni, pa i ova “upravna zgrada” rudnika. Kada je rudnik Kalna, zbog nerentabilnosti, zatvoren, otvoren je rudnik Žirovski vrh u Sloveniji kod Škofje Loke, no i on je, takođe zbog nerentabilnosti, zatvoren osamdesetih godina. Sada je “upravna zgrada” opustošena kao i oni naši vajni objekti na Fruškoj gori, tek da se ne podsmevamo meštanima Kalne.

Nekadašnje radničke zgrade i dalje postoje, ali nisam siguran koliko stanova je naseljeno. U razgovoru sa jednom starijom meštankom sam saznao koliko domaćinstava trenutno u Kalni postoji, tačno 200, jer njen sin očitava električna brojila.

Nekada bioskop

U ovoj zgradi je nekada bio bioskop. Šta se trenuto unutra nalazi nisam saznao, možda je nekakav magazin ili slično.

Kalna

I glavna ulica je izgrađena u doba rada rudnika, u prizemlju ovih zgrada su bile različite zanatske radnje.

Kafana pod kestenom

Preko puta našeg hotela, s druge strane ulice, pod kestenom, jedina je kafana u mestu, u nju su pripadnici/ce našeg planinarskog tima svraćali radi promene ambijenta.

Novo – staro

Zahvaljujući razvoju skijaškog sporta i turizma na Staroj planini i Kalna je dobila šansu za ponovni razvoj. Mada je skijalište visoko gore u planini na udaljenosti od 25 km, na cca 1600 – 1700 m/nmv, a Kalna je na svega 390 m/nmv, ipak se u selu obnavljaju kuće za pansione, pa tako dolazi do sudara novog i starog kao na ovoj fotografiji.

Postoje vrlo lepe, ukusno uređene kuće u rustičnom stilu…

… ali i ovakve, očigledno napuštene, udžerice.

Ovde, očigledno, žive vredni i preduzimljivi ljudi.

Ova kuća je nekada, sasvim sigurno, bila ukras Kalne, u kojoj je stanovala imućna i uticajna porodica. Sic transit gloria mundi…

Trgoviški Timok

Periferijom Kalne protiče Trgoviški Timok. Postoji ukupno pet Timoka: Crni (Krivovirski) Timok, Beli Timok, Svrljiški Timok, Trgoviški Timok i Timok (Veliki Timok). Ovaj naš, Trgoviški Timok, izvire ispod Midžora, tamo se zove Strma reka, a od Kalne dobija novo ime – Trgoviški Timok, te se kod Knjaževca spaja sa Svrljiškim Timokom, načinivši Beli Timok. Beli, pak, Timok se kod Zaječara spaja sa Crnim, iliti Krivovirskim Timokom, i od njih nastaje Veliki Timok, ili samo Timok, koji se nakon 88 km toka uliva u Dunav oko 10 km istočno od Negotina i to ušće Timoka u Dunav je najniža kota u Srbiji, svega 28 m/nmv.

U produžetku šetnje, s druge strane Trgoviškog Timoka, naišli smo i na kalnjansko (da li se tako kaže?) groblje. Iznenađujuće je veliko, ali naš vodič, Nikola, inače i vlasnik našeg hotela, rekao mi je, da groblje služi i za sahranjivanje meštana susednih, manjih sela i zaselaka, pa je to razlog njegovog prostranstva.
Groblje je, inače, kao i većina naših, da ne kažem svih, grobalja, zapušteno i zakorovljeno, da se čovek plaši da zakorači unutra u strahu od zmija.

Nisam, naravno, odoleo izazovu i ušetao sam u groblje. Zanimljivi su mi uvek epitafi, koji su romani u dve ili tri reči (šlagvort za “Antologiju Spoon Rivera” Edgara Li Mastersa ili “Hroniku palanačkog groblja” Isidore Sekulić!). Na ovom spomeniku piše, da je tu sahranjen “zanatlija svih vrsta zanata”, očigledno čovek, koji je svojevremeno pomagao svima i popravljao sve što se pokvarilo u selu, od pregorelog električnog osigurača do traktora. Podsetio me je na jednog meštana fruškogorskog sela Divoš, mog prvog radnog mesta pre 100 godina, u kojem, takođe, nije bilo nikakvog servisa ni za šta, nije bilo čak ni seoske kafane, a ljudima je popravljao frižidere, traktore, šporete i sve ostalo jedan čovek, kojeg su zvali “sveznalac”. Između ostalog je na svom biciklu umestu klasičnog kormana stavio volan sa automobila fiće!

Nekoliko novijih grobova imaju nadstrešnice. Na prvi pogled deluju besmisleno, ali te nadstrešnice služe  da zaštite porodicu pokojnika od kiše ili sunca, dok sede na klupama oko groba unutar ograda.

Ali, dosta s pričama o Kalni. Osvanula je subota i krenuli smo našim minibusom gore, ka Babinom zubu. Vodio nas je Nikola, vlasnik hotela u Kalni.
Prvo smo se zaustavili na vidikovcu kod raskrsnice za Babin zub i Jabučno ravnište.

Pogled na severozapad i na put kojim smo došli iz Kalne.

S druge strane, ka istoku, nalazi se Babin zub, kamenita greda na 1758 m/nmv, iza koje se nalazi jedna od brojnih skijaških staza.

Babin zub 1758 mnv

Minibus smo parkirali kod Odmarališta Elektroprivrede Srbije, iza kojeg se izdiže vrh Babin zub.

Karta našeg izleta. Odmah moram da kažem, da postoji greška, putanja markirane staze nije takva kakva je ucrtana srvenim kružićima, pre Prilepskog vrha ona izbegava uspon na vrh, ide više manje po izohipsi, zaobišavši taj vrh, kao i sledeći vrh, da bi se neprimetno spojila sa tzv. gornjim putem u predelu Tupanara. Videćete zašto je ovo značajno bilo za nas!

U daljini, obavijen oblacima, čekao nas je Midžor.

Stara planina, Midžor 2169 mnv

Odmah na početku, spust, gubi se pedesetak metara visine i pada mi na pamet da nas u povratku, kada budemo umorni, poslednjih par stotina metara čeka završni uspon.

Gvozdena skalamerija skijaških žičara, koja se odlično uklapa u zimski snežni ambijent, leti odudara i deluje nametljivo, nepotrebno i tuđe.

Na kraju tog spusta se nalazi restoran “Plaža”. Smešten je na isturenoj čuki, tako da se sa terase pruža vrlo lep vidik ka masivu Midžora. Tog dana, kada smo mi išli na uspon, u restoranu su vojni veterani imali nekakvu svoju tradicionalnu proslavu. Jedini član naše ekipe, koji nije išao na uspon na Midžor, Miroslav Zdjelar, proveo je to vreme družeći se sa veteranima.

Sa 1600 m/nmv, odakle smo krenuli od minibusa, spustili smo se na 1550 m/nmv, a odmah nakon toga počinje nagli uspon na oko 1850 – 1900 m i to je, u stvari, najteži deo celog uspona. Pokraj puta mnogo poljskog cveća, najčešće divizmi.

Vreme je bilo idealno, vedro i sunčano, ni pretoplo niti hladno, vetrić je pirkao,
jedino mi je sumnjiv bio sam vrh Midžor, koji je uporno bio obavijen velom oblaka.

Pri usponu na Prilepski vrh nailazimo na spomenik pirotskom urologu, dr Miroljubu Vasiću. Naš vodič Nikola nam je mobjasnio, da je dr Vasić poginuo u saobraćajnoj nesreći (na spomeniku piše da je vozio 200 km/h kao što je i živeo), ali da su mu spomenik podigli u planini, koju je mnogo voleo.

Spomenik dr Miroljubu Vasiću

Kopiram tekst sa neta – Blic od 03. 04. 2000:

PIROT – U teškoj saobraćajnoj nesreći, preksinoć na magistralnom putu Dimitrovgrad-Pirot oko 20 sati, poginuli su dr Miroljub Vasić (40), upravnik bolnice pirotskog Zdravstvenog centra i načelnik službe urologije, i primarijus dr Josif Kartaljević (61), direktor za stručna pitanja u Zdravstvenom centru Pirot i načelnik službe patologije, dok su sa povredama u bolnicu prebačeni Budimir Marković, pomoćnik direktora Zdravstvenog centra Pirot za finansije, i dr Ljubiša Ilić, ginekolog iz Babušnice. Po rečima istražnog sudije Opštinskog suda u Pirotu Jovice Rančića koji je izvršio uviđaj, do nesreće je došlo u 19.40 časova kada je automobil marke ‘opel’, vlasništvo operativne škole urologije pri Zdravstvenom centru u Pirotu, za čijim je volanom bio dr Vasić, udario u zadnji deo zglobnog autobusa ATP ‘Pirot’ koji saobraća na lokalnoj liniji Dimitrovgrad-Pirot, u momentu kada je autobus preticao ‘zastavu 750’ sa prikolicom. Vozač autobusa Tomislav Jončić se nije ni zaustavljao, pomislivši, kako je saopštio istrazi, da je pukla guma na prikolici autobusa. On je nastavio vožnju do obližnje stanice na putu, da bi tek tamo primetio da je zadnji deo autobusa ulubljen. Pogibija dr Vasića i dr Kartaljevića sa velikim bolom je primljena u Pirotu. Doktor Vasić, kao poznati urolog, među prvima je u Srbiji uveo metodu litotripsije, osnovao je Školu operativne urologije, jedinu takve vrste na Balkanu, a nedavno je Zdravstveni centar Pirot postao i nastavna baza Medicinskog fakuteta u Nišu.

Pogled unazad, ka Babinom zubu i odmaralištu EPS ispod njega,
odakle smo krenuli pre oko sat vremena.

Duboko dole, u dolini, život mirno i spokojno teče.

Dobili smo visinu, nalazimo se negde na 1800 – 1850 m/nmv. Malo iza ove slike sam povukao kolonu na markiranu stazu, koja zaobilazi jedan nepotreban uspon, vodič Nikola je zaostao pozadi daleko, što se kasnije pokazalo kao pogrešno, jer smo nehotice produžili nemarkiranom stazom, koja vodi u nigde. Nikola je uvideo da idemo njemu nepoznatom stazom, da treba da idemo stazom nekih 50 m iznad, ali smo nastavili ovom, koja je išla po izohipsi i činila se odličnom.

Naišli smo i na izvor, to je sasvim sigurno jedan deo izvorišne čelenke Strme reke, koja se kasnije, u dolini, naziva Trgoviški Timok.

Išli smo po izohipsi na nekih 1850 – 1900 m/nmv, staza meka, ugodna za hodanje.

Stotinak metara iznad nas konji u sampasu. Nikola se vajka, kaže da smo trebali da idemo stazom tamo gore, tamo gde su konji, mada idemo u dobrom pravcu, ka Midžoru.

I onda, odjedanput, kao rukom odsečena, staza se prekida, kao ćor sokak! Gornju stazu vidimo iznad nas, vidimo i Midžor, ali se treba uspeti do te, gornje staze. Nije to bila velika udaljenost, možda oko 200 metara, ne više, ali je uspon, s jedne strane, bio strm, a s druge strane, što je bilo i teže, teren je bio vrlo nepogodan za hodanje, duboka trava u busenju, noga propada i teško se nalazi oslonac za sledeći korak. Stoga mora da se svakih par koraka zaustavi i hvata vazduh.

Ne znam koliko nam je vremena trebalo da se vratimo na pravi put, valjda nekih 10 -15 minuta, možda manje, možda više, ali bilo je teško. Međutim, odmah potom, za par minuta smo izašli na vrh. Od nekih sam dobio “porciju” usmeno, drugi su to zadržali u sebi, ali krivicu za ovu, kako Slovenci kažu “varijantu za pridne”, primam na sebe i ovim putem se izvinjavam svim članovima ekipe za tih par stotina metara nepotrebno napornog uspona. S druge strane, mada nije nikakvo opravdanje, niti to može da bude, moram da kažem, da i po Fruškoj gori, skupa sa prijateljima iz Frukruga, najviše hodamo ne nemarkiranim stazama, nego po bespuću, što kaže Siniša Petrov – Sinpe, radimo “free style”. Stoga, meni ova krivina, koju smo napravili, nije nimalo smetala, naprotiv, ali sam svestan da je nekima ovaj uspon vrlo teško pao i još jedanput im se izvinjavam.

Dr Milan Breberina

Polako smo se prikupljali na vrhu…

Bilo nas je sve više i više, naišli su i neki planinari iz Kule, po sastavu planinara kao da smo bili na Fruškoj gori!

Na kraju i zajednička slika. Dobra volja je najbolja.

Spuštamo se onim “gornjim” putem, a ispod vidimo donji put, kojim smo išli u dolasku.

Samozvani patrioti svugde ostavljaju svoje tragove. Podseća me na boravak u Pragu pre par godina, kada sam sa kolegama šetao gradom i sa zadovoljstvom smo konstatovali, da nigde nema išaranih fasada kao kod nas. I onda, iznenada, u jednoj ulici, sa druge strane, vidimo da je nešto napisano na fasadi jedne zgrade. Pređemo preko, da pročitamo, bio je sumrak, a na zgradi piše “SRBIJA”!

Prošli smo i pored konja, koji su spokojno pasli travu, ne obraćajući pažnju na nas, u blizini lokve s vodom.

U povratku sam često gledao unazad, ka Midžoru, nad kojim je, konačno, bilo vedro nebo.

U hotelu večera, tuširanje mlakom vodom u mraku, pa u krevet.
Nisam, nažalost, uspeo da fotografišem večeru, brzo sam je smazao, a vredelo ju je slikati: prvi put u životu sam video pravu piroćansku porciju ćevapčića od 5 ćevapa, a ne 10 komada. Obrazloženje gazde je bilo, da je to dovoljno jer ima i prilog kuvanih krompirića. Ne moram, valjda, ni da kažem, da je krompira bilo za dve kašike.

Nedelja, 30. jun

Sledeći dan, nedelja pre podne, bio je rezervisan za turizam – obilaženje minibusom nekoliko vodopada u blizini Kalne. Prvi na redu je bio Bigar.

Potok čini nekoliko jezeraca, iz kojih se voda presipa preko kaskada.

Sledio je vodopad Bukovački do kod sela Temske.

U prvom planu je Miroslav Zdjelar

U neposrednoj blizini Bukovačkog dola teče reka Temštica, do izgradnje hidrocentrale Pirot imala je mnogo više vode i bila je vrlo bogata ribom, kažu, nakon Tare i Lima imala je najviše ribe u Srbiji. Sada vode ima vrlo malo, pa, ipak, voda šumi i milina je slušati je i gledati je.

Posetili smo i manastir Sv.Đorđa u Temskoj. Podigli su ga braća Konstantin i Jovan Dejanović, sestrići cara Dušana. Njihova mati je bila Teodora Nemanjić, polusestra Dušanova, rođena u drugom braku kralja Stefana Dečanskog sa Marijom Paleolog (prva supruga, mati cara Dušana, bila je bugarska princeza). Jovan Dejanović je poginuo u Maričkoj bici 1371. godine, a Konstantin u bici na Rovinama (danas Trgu Magurele u Rumuniji) 1395. godine, gde je rimsko-nemački car i mađarski kralj Sigismund pobedio turskog sultana Bajazita I. Konstantin se, kao što su i Stefan Lazarević i Marko Kraljević, borio kao turski vazal protiv hrišćanske vojske, te je skupa s Markom u toj bici i poginuo.

Ulaz u manastir

Svi objekti u manastiru kao i manastirska porta uzorno su uređeni i održavani. Manastir je poznat po spravljanju lekovitih melema za kožne bolesti po narodnim ruskim receptima.

Meni je, međutim, najzanimljivije bilo manastirsko groblje.

Nakon pobede Oktobarske revolucije, kao što je poznato, mnogi Rusi su izbegli u Jugoslaviju, gde ih je kralj Aleksandar velikodušno primio. Među ostalima su bili i brojni sveštenici i monasi i monahinje. Tako je 1924. godine, ovaj dotadašnji muški manastir pretvoren u ženski i u njega je smešteno oko 40 monahinja iz Rusije. U ovom grobu leži monahinja Eupraksija, rodom iz Besarabije, što je današnja Republika Moldavija.

Shimonahinja Valerija iz Karpatske Rusije, što će reći iz današnje Ukrajine, mada manji delovi ove teritorije pripadaju danas i Poljskoj, Slovačkoj, Rumuniji i Mađarskoj. Karpatska Rusija ili Rutenija postojbina je naših vojvođanskih zemljaka, Rusina, a najveći gradovi su u Ukrajini, Užgorod i Mukačevo.

Jeromonah Metodije je bio Čeh. Manje je poznato, da je između dva svetska rata Čehoslovačka pravoslavna crkva, zbog suviše malog broja vernika, bila, u stvari, episkopija Srpske pravoslavne crkve. Njen episkop, Gorazd Pavlik, nekadašnji protestantski sveštenik, sakrio je maja 1942. godine, u jedinoj pravoslavnoj crkvi u Pragu, atentatore na Rajnharda Hajdriha, nacističkog upravitelja Češke i Moravske, okorelog ratnog zločinca. Izdajom su atentatori otkriveni i likvidirani, a episkop Gorazd je streljan od strane nacista. U kripti te crkve Sv. Ćirila i Metodija u Pragu, danas se nalazi muzej sa postavkom o pomenutom atentatu.

Naša monahinja Kasijana bila je skromna, gledajući one starije, istorijske spomenike, naložila je da joj stave samo “Piroćanka”!

Iguman Ćesarije je 40 godina upravljao manastirom i preživeo je i maltretiranja Turaka.


U manastirskoj porti, istočno od crkve, nalazi se i spomenik borcima palim u Bici na Nišoru 12 – 15. 12. 1877 (po starom kalendaru), tokom borbi za oslobođenje Pirota. Poginulih 105 vojnika je sahranjeno van porte, južno od manastira, mesto je obeleženo krstom.

Srpskim jurišnicima koji su nadirali iz pravca Bele Palanke, Budin dola i Sopota, najviše muka zadavalo je tursko uporište na brdu iznad sela Nišora. Zbog toga se u decembru 1877. godine ovde razvila žestoka i bespoštedna borba između Srba i Turaka.Odlučujuća borba za oslobođenje Pirota odigrala se 26. decembra 1877. po novom kalendaru (13. decembra po starom) u blizini Nišora, u mestu zvanom Vrba. Pirot je branilo 13 turskih bataljona sa 28 topova, koji su bili napadnuti jedinicama Timočkog i Šumadijskog korpusa. Posle četvorodnevnih borbi po velikoj hladnoći, u grad su pobedonosno ušle jedinice srpske vojske, pod komandom generala Jovana Belimarkovića i pukovnika Đure Horvatovića (zbog ratnih zasluga kasnije unapređen u čin generala). U borbama za oslobođenje Pirota, na srpskoj strani, poginulo je ili ranjeno oko 700 ljudi. Kapetan Milutin Karanović bio je jedan od poginulih srpskih junaka, prvo je bio sahranjen u crkvi u obližnjem selu Sopotu, da bi kasnije bio prenet i sahranjen ovde. Bio je lični prijatelj poznatog književnika, Đure Jakšića, koji je napisao epitaf na spomeniku, ali i priču “Kapetanov grob”.

Po obilasku manastira seli smo u naš minibus i raspalili za Novi Sad, vozač Vlada nas je bezbedno vratio kući.

Hvala Stojanki i svim učesnicima izleta, bilo je baš lepo!

Milan Breberina

Počasni vodič Planinarskog saveza Srbije i član PSD "Poštar" Novi Sad.